Zapušteno seosko imanje labinske plemenitaške obitelji Frankovich u Dobrovi kraj Labina pretvoreno je 1969. godine na inicijativu kipara prof. Josipa Diminića te akademika Branka Fučića u park skulptura. Ova jedinstvena izložba kiparskih ostvarenja u pitoresknom istarskom krajobrazu upotpunjena je 1997. godine projektom 'Bijele ceste'. Sam projekt, kojega je idejno začeo također prof. Diminić, zamišljen  je kao niz umjetničkih intervencija na postojećoj trasi bijele ceste kojom se nekada dolazilo na imanje. Od tada pa do danas realizirano je 325 metara ceste, a u njenom je preoblikovanju sudjelovalo 13 umjetnika. Tako su svoj rukopis ostavili Ivan Kožarić, Edo Murtić, Dušan Džamonja, Julije Knifer, Šime Perić, Dora Kovačević, Peruško Bogdanić, Nikola Džaja, Mojca Smerdu, Quintino Bassani, Ivan Briski, Zdravko Milić i Ante Rašić, koji je svojim radom 'U iščekivanju kiše' zaključio trinaestu dionicu. Kako je vidljivo iz ovog popisa umjetnika, tim je projektom zacrtani program parka skulptura, koji je pripadao i bio rezerviran isključivo za skulptorske radove, otvorio mogućnost i slikarima da u kamenu ostave autorski zapis. Štoviše, prostor plohe određene dvjema dimenzijama više je pogodovao slikarskom izričaju, za razliku od kiparskih promišljanja  kod kojih je plošnost diktirala dokidanje volumena i oblikovni princip podvrgnula slikarskoj ili crtačkoj disciplini. Izvedbe slikara tako se gotovo doslovno poklapaju s oblikovnom strategijom pojedinog autora i prepoznatljivošću njihova izričaja. Kod kiparskih dionica očituje se namjera autora da se mozaičkim kombiniranjem različitih tekstura i kolorita kamena od grubih granitnih kocaka do poliranog mramora naznači postupak transformacije voluminoznih oblika u planimetrijski sustav 'slike'. U dva slučaja (Džaja, Smerdu) skulptorski je prosede ipak nadjačao granicu plošnog i forma je ipak prodrla u prostor odvojivši se od površine ceste u vidu reljefne plastike.